Kad sam prvi put osjetila da me pozdravlja iznutra.
Kažu da svaka trudnica pamti onaj prvi trenutak kad osjeti bebu. I istina je — ne zaboraviš ga.
Ja sam ga čekala s tolikim nestrpljenjem da sam se svaki put pitala: “Je li to to? Ili mi se samo čini?”
Prvih par mjeseci trudnoće bila sam sretna, ali i stalno oprezna. Nakon svega što smo prošli dok nismo došli do tog trenutka, stalno sam osluškivala svoje tijelo. Pitala se hoće li sve biti u redu, hoću li ja biti u redu, hoće li ta mala točkica u meni rasti kako treba.
I onda, jednog običnog dana, dok sam sjedila i nešto tipkala, osjetila sam to. Nije to bio udarac, nije bilo ništa nalik onim snažnim pokretima koje vidiš na videima. Bilo je to kao mali mjehurić zraka koji se probudi negdje duboko. Kao da mi je netko nježno prstom pokucao iznutra i rekao: “Hej, ovdje sam.”
Sjećam se da sam se nasmijala sama sebi. Nisam mogla vjerovati da je to stvarno. Položila sam ruku na trbuh i čekala još nešto, još jedan znak. Nije došao odmah. Ali taj prvi “pozdrav” bio je dovoljan da mi se srce potpuno smekša.
Od tog dana svaki pokret postao je mala poruka između mene i bebe. Neki su bili veseli i nestašni, neki mirni i spori. Svaki me podsjećao da nisam sama i da u meni raste netko koga ću uskoro zagrliti.
Kad danas šivam male dekice i gnijezda za druge mame, često se sjetim tog trenutka. Zamišljam ih kako leže navečer, ruke na trbuhu, čekaju… i onda osjete taj mali, tihi pozdrav iznutra. I nekako znam da u tom trenutku počinje najljepša priča u životu.
