Stvari koje sam si poželjela prije nego što sam počela šivati za druge.
Kad sam bila trudna s Brunom, šivanje mi nije bilo strano. Zapravo, šivala sam već više od dvadeset godina — ali tada je to bio moj hobi, nešto što radim iz gušta, kad uhvatim vremena. Nisam imala svoju malu radionicu, police pune tkanina i šivaći stroj spreman za rad svaki dan. U tom periodu nisam šivala toliko, pa mnoge stvari koje sam željela za bebu nisam mogla sama napraviti.
Nisam se vodila time što “svi imaju” nego onim što meni ima smisla. Voljela sam da stvari budu praktične, ali i da mi izazovu osmijeh kad ih vidim. Zato su se na mojoj listi našle sitnice koje možda nisu bile neophodne, ali su mi pružale osjećaj topline i pripadnosti.
Sjećam se kako sam dugo tražila pravu dekicu — ne predebelu, ne pretanku, nježnu na dodir, a opet da izgleda lijepo kad zamotam bebu. I naravno, uvijek me privlačilo nešto šareno, s uzorcima koji pričaju priču.
Iako sam već znala šivati, tada nisam razmišljala o tome da sama napravim sve te stvari. No, upravo ta potraga i ti trenuci kad sam se pitala “kako bi to izgledalo da ja to napravim” — bila je prva iskra koja me kasnije dovela do posla kojim se danas bavim.
Danas, kad šivam za druge mame, često se sjetim te svoje liste želja. Znam da iza svake narudžbe stoji netko tko traži baš tu jednu stvar koja će mu uljepšati dane. I možda zato svako šivanje započinjem istom mišlju: “Kako bih ovo napravila da će se svidjeti Bruni i Ani?”
