Ovo je pitanje koje sam dobila najviše puta.
“Zašto jednostavno ne primiš više djece?”
Iskreno?
Jer to nije način na koji želim raditi.
Najlakše bi bilo otvoriti grupu od petnaestak djece, staviti jednu šivaću mašinu za drugom i svaki tjedan odraditi ono što je planirano.
Ali…
Što kada jedno dijete prvi put pokušava uvući konac u iglu?
Što kada drugo prvi put drži škare za tekstil?
Što kada treće ne razumije zašto je konac puknuo?
To nisu situacije koje se rješavaju jednom rečenicom.
To traži vrijeme.
Strpljenje.
Objašnjenje.
Nekad i deset puta.
Zato će grupe biti male.
Jer želim imati vremena stati pokraj svakog djeteta.
Objasniti.
Pokazati.
Ohrabriti.
To možda nije najbrži način rada.
Ali vjerujem da je najbolji.
