Prije svega ovoga – priča o meni, klincima i šarenom životu.
Kad danas pogledam svoj život, on se možda nekome izvana ne čini bajan. Nije sve uvijek lako, nije uvijek šareno… ali ja ga živim najbolje što znam i mogu. Trudim se pokazati svojoj djeci da život nije samo niz problema koje treba preživjeti, nego i prilika da ga proživiš onako kako te veseli.
Da ne moraš uvijek slijediti ozbiljna pravila “odraslih” da bi bio dobar roditelj.
Moja priča ne počinje prije 30 godina, nego onako kako je ja pamtim — u danima kad smo odlazili u bakinu i djedovu vikendicu blizu Zagreba. Ljeta smo provodili vani, zime na sanjkanju. Ja bih uvijek, ali baš uvijek, ponijela bilježnicu. U njoj bih crtala odjeću za ženske i dječje likove, a tada su postojale i one papirnate lutkice s izrezanim haljinicama koje si mogao “obući”. Kad su te bilježnice i lutkice nestale iz dućana, počela sam sama crtati. Nekako je taj tekstil, boja i šarenilo oduvijek bio dio mene.
Kroz život sam isprobala i druge putove — školovala se i za fotografa, završila dvije škole, radila razne poslove. Ali ona djevojčica s bilježnicom nikad nije nestala. I onda je došla nova uloga — ona najvažnija, uloga mame.
Put do te uloge nije bio jednostavan. S prvim djetetom, Brunom, nije išlo “odmah i lako”. Zbog neredovitih ovulacija dugo nismo znali hoću li uopće moći zatrudnjeti. Prošla sam injekcije, kalendare, tempiranja… i onaj teret u glavi kad ti netko kaže da se “moraš” sada i odmah truditi napraviti bebu. Sve dok suprug i ja nismo odlučili pustiti sve to. Ne misliti o rokovima, nego jednostavno biti prisutni jedno s drugim. I tada se dogodilo — ostala sam trudna. Nakon godinu i pol čekanja, stigla je vijest koja nam je promijenila život.
Trudnoća je prošla dobro. Radila sam malo, onoliko koliko je bilo potrebno za stabilnost, ali sve drugo bilo je podređeno meni i bebi. Uvijek sam vjerovala da ponekad treba staviti novac sa strane i birati ono što je dobro za mamu i dijete, čak i ako to znači živjeti skromnije.
Ono što nismo očekivali je da će drugo dijete doći tako brzo. Toliko smo bili opušteni i neopterećeni, uvjereni da će nam trebati još jedan dugi proces, da me potpuno iznenadilo kad sam saznala da sam ponovno trudna. Iskreno, bilo mi je prerano. Brinula sam hoću li izgubiti vrijeme s Brunom. A opet, odmalena sam znala da želim troje djece… pa me vijest istovremeno veselila i plašila.
Treće dijete, iz zdravstvenih razloga, nije stiglo. I to je bila bolna točka. Možda zvuči čudno, ali moj posao — šivanje stvari za bebe — postao je na neki način moje “treće dijete”. Svaka dekica, svako gnijezdo, svaka tetrica nosi u sebi komadić te ljubavi i te neostvarene želje. U svemu što šivam ima one iste energije s kojom bih grlila i pazila još jedno dijete.
Danas, kad pogledam našu obitelj, vidim da nismo “tipični” i ponosna sam na to. Moja Ana mi je jednom rekla da smo mi drugačiji od većine roditelja — uvijek nekako šareni, veseli, ne preozbiljni. To mi znači više nego što će ikad znati. Jer ako sam ih nečemu naučila, nadam se da je to da se život ne živi samo za megalomansku zaradu, nego za ono što te ispunjava.
Ovo je tek početak priče. A ona se nastavlja svakim danom — između šivanja, igre i naših obiteljskih zagrljaja.
